четвртак, 20. август 2015.

Slavinja - Jabuka u krletki


Autor teksta: Slobodan Aleksić - Ćosa
Video prilog u produkciji Radio Televizije Caribrod

Slavinja je selo smešteno na severozapadnim padinama planine Vidlič i ušću Slavinjske reke u Visočicu. Severoistočna međa mu je Srebrna glava i Midžor.

Kada je početkom 19. veka jedan od pionira književnosti kod Bugara, Dobri Čintulov, radnju jedne od pripovedaka iz zbirke „Seoska idila" smestio u Slavinju, sigurno nije slutio da će od sela punog života, mladosti i lepote, posle dva veka ostati samo lepota.

I zaista Slavinja je jedno od mesta u kojoj se lepota otkriva već sa prvim korakom ili pogledom. Da li je to zbog srećno izabrane naslonjenosti na Vidlič, zbog litica nad njom, zbog pitomine i obilja vode oko nje, zbog pogleda na najviše vrhove Stare planine, svega toga zajedno, sasvim trećeg, četvrtog, petog....ili nečeg nedokučivog, nevažno je.

Slavinja je lepa i sa polusrušenim kućama i polupusta i već pomalo zaboravljena. To odmah osete namernici, to večno pamte Slavinjčani.

Zato joj se, za razliku od drugih Visočana, vraćaju, bez obzira na profesiju, starosnu dob, stanje ili udaljenost. Jedan takav, možda od poslednjih, povrataka u rodnu Slavinju beleži kamera Milana Marovića u proleće 1940. godine.

Beleži Kostu Kostića- Vatu, poslanika Caribrodskog sreza u ondašnjoj kraljevini Jugoslaviji, koji želi da ovekoveči svoju Slavinju, svoje kumstvo porodici Džunov, i svoje "Grlo" i do danas malo poznat kanjon na Slavinjskoj reci.

Poslednji povratak Koste Kostića- Vate bio je sedamdesetih godina prošlog veka, kada je urna sa njegovim posmrtnim ostacima na Slavinjsko groblje dopremljena iz daleke Kanade.

Sa groblja ispod Vidliča, kao i mnogi drugi Slavinjčani, Kosta Kostić može da sagleda Grlo - mesto sa mirom u sebi. Tu gde je nevelika reka pre mnogo miliona godina na putu od Stare planine ka Visočici najpre probila pećinu, pa potom ona, nekakav trust ili sila teže obrušila njenu tavanicu.
Rezultat toga je kanjon, ne širi od pet metara, ne viši od sedamdeset i ne duži od petsto metara. Sasvim dovoljno dug, širok, visok i strm da ga čovek nikad ne zaboravi.

Zbog strmine stena, vodi u Grlu je skoro nemoguće prići. A ako i priđete nemojte se kupati. To vam neće dozvoliti prozirno bistra „gorska suza", koja i po najtoplijem danu teško da premašuje pet- šest stepeni.

Zato je na Grlu najbolje da slušate, gledate i upijate. Ono je jedno od retkih mesta gde možete shvatiti govor, miris i boju vode, zemlje i neba- tih praelemenata kosmogonije.

Grlo je i mesto gde u sedimentima krečnjačkih škriljaca, oni najhrabriji mogu naći mnogobrojne i raznovrsne amonite i kao kroz kakav udžbenik u naslojavanju njegovih stena, čitati istoriju Zemlje, paleobotaniku, paleozoologiju i paleotektoniku.

Kada se iz Grla budete vraćali u Slavinju saznaćete da se proširenja u kanjonu zovu „kotlove", kovitlaci vode „buke", a fosilizovani amoniti „ohljuvće".

No niko, čak ni u Slavinji, neće znati da vam ispriča priču o specijalitetu, neobičnog imena- „jabuka u krletki", čije je Slavinja rodno mesto. I mi smo je pozajmili iz istoimenog romana Zdenke Todorove.

Ako ste pomislili da je reč o mlečnom proizvodu, niste u pravu. Radi se o slatkišu. Dugo je bio ponos kuhinje dinastije Sakskoburgot i uvek se iznosio samo pred krunisane glave i važne goste.

Ono što se zna je da je njegov autor, Slavča Petrov, inspiraciju za izgled „jabuke u krletki" dobio gledajući Slavinju sa Grla.

Shvatio je da je Slavinja lepota optočena lepotom. To je transponovao u slatko sa oplatom od slatkog. Da ne bi skliznuo u ispraznu sladunjavost, potrudio se sam i tajnu recepta „jabuke u krletki" poneo sa sobom u Slavinjsko groblje.

Tako je napravio ekskluzivitet za kojim čeznu istinski sladokusci, kao što i istinski ljubitelji prirode treba da čeznu za Slavinjom, neiskvarenom lepotom u prirodnoj krletki lepote.


петак, 14. август 2015.

Dopisnica: Sveta Petka Smilovska


Tekst i slike preuzete sa adrese: Virtuelni Muzej Caribrod

Na krajnjem Zapadu Smilovskog polja ili južnom početku planine Tepoš, sakriven lugom stoletnih jasenova nalazi se mali, skoro renoviran i potpuno nepoznat manastir. Ako ga imenujemo - Sveta Petka, utopićemo ga u mnoštvo crkvi, manastira... parklisa, posvećenih najrasprostranjenijem prvovernom kultu hrišćanskog Balkana - svetoj Petki Epivatskoj i učiniti još neznatnijim nego što on jeste.


Manastir je zavetan ili kako u ovom kraju kažu "obročan". Kroz priču o njegovom nastanku i sudbini, "pričaju se" i prilike s kraja 19. i početka 20. veka u Zabrđu, krajnjoj jugoistočnoj tački današnje Srbije ili krajnje zapadnoj ondašnje Bugarske. Podigao ga je jedan jedini čovek - Manča Nedelkov, kosac, orač, pastir i ovčar iz sela Smilovci, koji je svoje želje i potrebe ostvarivao radom u polju. Po ostvarenje najveće - da mu ne umiru tek rođena deca - morao je u "pečalbu" čak u Jaši... u Vlašku. Tamo je proveo nekoliko godina na crkvenom imanju Sv. Petke, tamo se pomolio njenim moštima da mu produži potomstvo, zavetovao se da će joj podići manastir i odatle se vratio potpuno promenjen sa zlatnicima i planovima za obrečeni manastir ušivenim u "prteničnu paltu" (sukneni sako), otuđen od poljskih radova i sasvim posvećen Crkvi. Potomstvo mu se kroz troje dece "zapatilo", ali o njemu je brigu vodila supruga, Bog, sveta Petka.


Manča je sve svoje vreme provodio "na kraju polja ili na početku šume" u tada mladom jasenovom lugu. Sam je "delao japiju", sam kopao krečanu, sam zidao, odredio mesto gde će biti sahranjen i na kraju 1894. selu i naslednicima poklonio manastirsku crkvu s mađernicom (konakom) i kaptiranim izvorom ispred nje.


Selo je zavetovao da ga sahrani u već napravljeni grob, a potomstvo da svakog 27. oktobra iznosi "molitvu" (koljivo). Potomci svoj zavet poštuju do dana današnjeg, ali Smilovčani su u početku odbili da poštuju Mančinu želju i pokopan je u seoskom groblju. Bio je to kraj 1907. Naredne: 1908, 1909. bile su godine suše. Ona je kulminirala 1910. kada su sem Stubela i Porodina, sve seoske česme, poljski izvori i kladenci u Zabrđu presušili. Počela je da umire ne samo stoka nego i ljudi. Tada su viđeniji Smilovčani u ondašnjem oblasnom gradu Trnu isposlovali dozvolu za ekshumaciju Mančinih zemnih ostataka. U pravoj crkvenoj procesiji kosti Manče Nedelkova, najpre oprane u vinu, zajedno s njegovim nadgrobnim krstom prenete su sa Smilovskog groblja u manastir Sv. Petka. Kiša je počela još iste večeri. Pobedila je sušu, ali nije mogla da zaustavi veće nevolje.

Uskoro je počeo prvi, pa drugi balkanski, pa prvi veliki rat, koji su sem žrtvama rezultirali i pripajanjem Zabrđa Kraljevini SHS i žestokim posrbljavanjem njegovih žitelja. To se odnosilo kako na školu, tako i na Crkvu. Tako je na obročnom krstu Manča Nedelkov postao Nedelković (lj nikako nije moglo da se doda), a od 1945. nije se preporučivalo poštovanje svete Petke, pa ni Mančinog zaveta. No on se ipak održao. U početku tajno, a onda sve javnije i javnije da bi pre desetak godina Smilovčani sami od svojih para potpuno obnovili "obrok" Manče Nedelkova.

Danas je to negovan gaj ogromnih stabala u kome su smeštene čudno male i čudno lepe - crkva i mađernica. Građevine gotovo ništa nisu izgubile od iskrene neposrednosti samonikle arhitekture 19. veka. Nov je jedino nameštaj u međernici, koja se nikad ne zaključava. Ostalo je isto kao i pre pojave kulta svete Petke. Avgustovski noćni zrikavci, udaljen zvon stada ovaca, pogled kroz zeleno polje išarano bulkama prema sivožutom Vidliču, kolski put ka Peterlaškim pećinama ili jezeru Savat i sveprožimajući mir koji vas vodi u hronološku i geografsku zabludu, jer bez obzira na to šta mislili vi ste u 21. veku ni desetak kilometara udaljeni od Dimitrovgrada ili Pirota.

Priču o Svetoj Petki Smilovskoj čuo sam od Ivana Grgova, prosvetnog radnika u penziji. On je prvo rekao da to i nije nešto naročito u odnosu na ono što Zabrđe ima, a onda mi pokazao obimnu i pedantno otkucanu građu o svom kraju, koju kako reče, neće objaviti sve dok ne bude zadovoljan njenom istorijskom tačnošću. Ivan Grgov će sigurno podeliti priču iz dopisnice s onima koji su ne čekajući bombastičnio najavljene master-planove o Zapadnoj Staroj planini spasli tako očaravajuće "ništa naročito" od urušavanja i zaborava. Stoga na kraju neka piše : Prima: Ivan Grgov, 18323 Smilovci. Šalje: Slobodan Aleksić Ćosa

***
Seriju tekstova pod nazivom "Dopisnica: Dimitrovgrad" piše Slobodan Aleksić Ćosa za dnevni list Danas. Ovaj tekst je objavljen 13.juna 2008.

четвртак, 13. август 2015.

Pametnik - priča o srpsko-bugarskom ratu!


Tekst i slike preuzete sa sajta: Paradoksija

Na Neškovom brdu iznad Dimitrovgrada izdiže se jedinstveni antiratni spomenik nazvan Pametnik! Ova spomen-kosturnica svečano je otkrivena 6.maja 1887.godine, i u njoj su zajedno sahranjeni stotinak poginulih srpskih i bugarskih vojnika i oficira iz bratoubilačkog rata 1885.godine!

Spomen-kosturnica Pametnik, na Neškovom brdu iznad Dimitrovgrada

Srpsko – bugarski rat


Nakon oslobođenja od Turaka gotovo sve zemlje na Balkanu su težile ostvarenju svojih teritorijalnih pretenzija, ali uz (ne)odobravanje velikih sila pod čijim su patronatom bile. Nakon San-Stefanskog mira iz 1878., Turska ostaje bez velikog dela svog dotadašnjeg carstva, Srbija, Rumunija i Crna Gora dobijaju nezavisnost, dok kneževina Bugarska dobija veliku teritoriju i zvanično ostaje turski vazal, dok je zapravo pod uticajem Rusije.

Nezadovoljan stavom Rusije kojoj je do tada bio u potpunosti odan, Kralj Milan Obrenović se okreće Austro-Ugarskoj. Stavovima i pretenzijama Rusije bile su nezadovoljne i druge sile, pa se San-Stefanski mir poništava pre no je i zaživeo, a velike sile pregovore o teritorijalnoj podeli počinju iz početka na Berlinskom kongresu održanom juna i jula 1878.

Nakon Berlinskog kongresa dolazi do političke tenzije na Balkanu i u Evropi, jer je uticaj Rusije znatno oslabljen, dok je povećan uticaj Austro-Ugarske.

Jedva uspostavljenu ravnotežu na Balkanu narušilo je pripajanje Istočne Rumelije Bugarskoj 1885.godine. Smatrajući da su time oštećene i druge Balkanske države „probudile“ su svoje teritorijalne pretenzije. Neke su krenule u diplomatske pregovore i lobirnje kod velikih sila, Grčka je izvršila mobilizaciju kako bi pripojila delove Makedonije, dok Srbija pored mobilizacije i žestoke propagande protiv ujedinjenja Bugarske i Istočne Rumelije kreće u osvajanje zapadnih delova Bugarske teritorije, pre svega oblasti i gradova Vidin, Trn i Radomir! Ideja kralja Milana Obrenovića je zapravo da se osvoji Sofija, kako bi se Bugarskoj odsekao put ka oblasti Makedonije, ka kojoj su težnje imale i Srbija i Bugarska i Grčka! Velike sile u tom trenutku zauzimaju stav neutralnosti i nadaju se mirovnim pregovorima.

Iako je srpska vojska brzo mobilisana i dovedena na položaje kod Pirota, osim par graničnih incidenata, drugih akcija nije bilo gotovo dva meseca. Kralj Milan je želeo da lično rukovodi ovim pohodom, a pored ličnog neiskustva, otpustio je i penzionisao neke iskusne vojskovođe. Većina bugarske vojske je u tom trenutku bila na granici sa Turskom. Pored toga, Rusija je, kao znak protesta zbog ujedinjenja Bugarske povukla sve svoje oficire , pa je bugarska vojska ostala sa jedva 40-ak sveže školovanih oficira, među kojima je najveći čin bio kapetan. U takvim okolnostima Kralj Milan nije dovodio u pitanje pobedu svoje vojske i već je video sebe kako maršira ulicama Sofije.
Povlačenje bugarske vojske sa turske ka srpskoj granici

Pozicije bugarske vojske kod Caribroda (današnjeg Dimitrovgrada) napadnute su tek 2.novembra 1885. (14. novembra po novom kalendaru). Bez šansi da odbrani te pozicije od mnogobrojnije srpske vojske, bugarska vojska se povlači na rezervne položaje kod Dragomana, kako bi veće žrtve bile izbegnute odmah na početku rata. Bitke su se vodile na nekoliko tačaka duž linije fronta i srpska vojska je polako potiskivala neprijatelja. Iako je Bugarima bilo jasno da u ovakvoj situaciji ne mogu da odbrane položaje, njihov cilje je bio da što više odugovlače i uspore srpsku vojsku, dok im ne stigne pojačanje sa Turske granice. Lagano odstupajući ka Slivnici, Bugari su dobili nekoliko prekopotrebnih dana, dok je srpska vojska napredovala prilično nekoordinisano, nemotivisano i sa odlaganjima.
Bitka kod Slivnice

5.novembra počinju oštrije borbe u reonu Slivnice. Ključni napad koji je srpska vojska nekoliko puta odlagala, dao je dovoljno vremena da protivniku stignu pojačanja i da se pregrupiše. Shvatajući značaj „bitke koja odlučuje ishod rata“ Bugari su veoma motivisani ušli u ovaj obračun. S druge strane, moral na srpskoj strani je bio jako nizak, jer vojnici nisu znali za šta se bore, nisu videli svrhu ovog napada i rata koji je zavojevao Kralj Milan. Nakon višednevne borbe, srpska vojska biva potisnuta i počinje da se povlači ka Dragomanu, a potom i Caribrodu. Bugari prelaze u kontranapad! 11.novembra bugarska vojska dobija naređenje da pređe u sveopšti napad. Srbi se povlače ka Pirotu, a deo jedinica se utvrđuje na linji selo Planinica – Caribrod – selo Radejna.
Napredovanje bugarske vojske ka srpskoj granici

12.novembar 1885 – Bitka za Neškov vis

“Te noći padala je kiša, pa je vazduh ujutru bio hladan i vlažan, a zemlja mokra i raskvašena. Ipak, nebo je bilo vedro, obećavajući lep dan“ –piše bugarski pisac Ivan Vazov, i sam svedok ovog rata – „Do podneva nismo mogli da krenemo ka Caribrodu, jer je poručnik bio zauzet službenim beleškama, pa sam ja to vreme iskoristio da malo bolje razgledam selo (Slivnicu) i okolinu.
...
Sada su ovi goli i pusti vrhovi stajali nemo, a pre samo četiri dana na njima su grmeli kuršumi i topovska đulad.
...
Jugozapadno od sela, na jednoj visoravni, crnelo se novo groblje – ne Slivničko, već groblje Slivničkog bojnog polja. To groblje, koje je postojalo tek tri-četiri dana krilo je u hladnoj utrobi tela na stotine mladih junaka, poginulih sa oružjem u ruci. Njegovo postojanje zračilo je tugu i žalost na okolinu.
Tamo su sada spavali, jedni pored drugih, bratski, u ljubavi, Srbi i Bugari, neprijatelji na bojnom polju, ovde prijatelji i saveznici u večnoj tišini i muku groba.“

O ovome Vazov piše i pesmu „Novo groblje iznad Slivnice“, koja počinje stihom:

Pokojnici, dobili ste prekomandu u drugi puk
u kome nema odsustva, niti poziva za borbu,
u bratskom zagrljaju ste legli
i „Laku noć“ zauvek jedni drugima poželeli
do sledeće trube.


Na putu ka Caribrodu, negde oko Dragomana, Vazov je prvi put iz bliza video poginulog vojnika, srbina. Utisak nije bio mali, a besmisao ovog rata je postao još očevidniji. O ovome kasnije piše:

„Na pedeset koraka od nas, pored reke, ležao je jedan trup. Po uniformi se videlo da je u pitanju srpski vojnik. Ležao je sa licem okrenutim ka zemlji, a njegova kapa je bila odbačena od njega; branio je položaj koji mu je zadala poslednja nevolja u agoniji. Pored glave bila je crvena lokva krvi. Neko ga je bio pokrio tamnoplavim šinjelom.

Tada sam video prvog ubijenog vojnika, prvu žrtvu ovog bratoubulačkog rata! Odmah sam pomislio na majku i rodbinu ovog nesrećnog mladića. Da li su znali u ovom času da on leži u ovoj klisuri nedišući? Šta li su mislili o njemu? Sigurno su verovali da je živ; čekaće ga dugo, ali ga neće dočekati... Večeras će se možda njegova majka pred ikonom moliti za njegovo zdravlje, dok će mu u isto vreme neki vuk zubima kidati promrzlo meso... I zašto je ovaj nesrećni srbin došao ovde da ostavi svoje kosti? Da li je to on želeo? I da li je znao zašto ga ovde vode? Pita li neko list koga vihor odnosi zanavek?“

I ovaj događaj Vazov opisuje u pesmi „Prvi ubijeni Srbin“

Nesrećniče, pobratime,
ostavio si ovde kosti.
kriv ili ne – ne sudim ti,
počivaj, bog da prosti.

...
„Kada smo stigli uporedo sa dolinom u kojoj se krije selo Kalotina, klisura je zauzela pravac ka Caribrodskoj dolini, a odjeci topova su sve jače cepali vazduh, stižući do nas. Činilo se da je bitka na svega stotinak koraka od nas, odmah iza sledećeg prevoja.
...
Na izlazu iz klisure sreli smo deda Slavejkova koji se sa zapregom zaputio put Sofije. On nam je rekao da je pre nekih pola sata započela žestoka bitka između srpske i bugarske vojske na brdu iznad Caribroda i da kuršumi padaju i u grad.

...
Ispod samog brda gde se odigravala bitka, ležao je u tesnoj dolini Caribrod. Odatle su sada mogle da se lepo vide pojedinosti bitke, ali i da se zaradi kuršum.

Na oko kilometar od Caribroda naš vodič je rekao da ne želi da ide dalje. Rekao nam je da se plaši za svoje konje, pa je hteo i da ih malo odmori. Stali smo kod jednog malog hana pored puta.
Han je bio pun sveta. Seljani, građani, vojnici, civili, stranci svi su čekali kraj bitke.“

Caribrod (Dimitrovgrad) nakon bitke na Neškovom visu

Hrabrost kapetana Katanića

Vazov beleži da je nakon bitke gradić bio neobično miran i pun neke čudne emocije. Svi su naročito pričali o srpskom kapetanu Kataniću koji je na Neškovom brdu pokazao neverovatno herojstvo. Kapetan Katanić je, videvši da pukovska zastava pada u ruke neprijateljskih vojnika, sa revolverom u ruci utrčao u grupu bugarskih vojnika, ubio četvoricu, uspeo da preotme nazad srpsku zastavu i uprkos većem broju zadobijenih rana od metaka i bajoneta, uspeo da se odmakne i zastavu baci niz brdo jednom srpskom vojniku koji sa zastavom beži neprijatelju. Teško ranjen, kapetan Katanić biva zarobljen. Zatim je prenesen u Caribrod, pa u Sofiju, gde je hospitalizovan i lečen. Iako zarobljen i teško ranjen, časnim ponašanjem i držanjem branio je ugled srpske vojske. Bugarski knez Aleksandar Batemberg ga je posetio u bolnici i iskazao mu poštovanje zbog hrabrosti koju je ispoljio čineći svoju vojničku dužnost.


Kapetan Mihailo Katanić je zbog ispoljene hrabrosti dobio čin pukovskog majora. Dve godine nakon ovog rata, Katanić je preminuo, nikada se ne oporavivši u potpunosti od zadobijenih rana na Neškovom visu.

Njegova hrabrost bila je i inspiracija srpskom književniku Branislavu Nušiću, koji je kao mladi kaplar i sam učestvovao u ratu. Na sahrani majora Katanića okupi se skoro ceo Beograd, ali nije bilo zvaničnika. Kralj i predstavnici Vlade su se, međutim, tih dana pojavili na sahrani majke jednog pukovnika. Videći ovo kao veliku nepravdu, Nušić je 1887. napisao satiričnu pesmu „Dva raba“ u kojoj ismeva ovaj slučaj:

Zatutnjaše sva četiri zvona
Povrveše kite i mundiri
Povrveše perjanice bojne
Povrveše bezbrojni šeširi
Svi majori debeli i suvi
Oficiri cela kita sjajna
Pukovnici, s orlom i bez orla
I još neko, ali to je tajna
Potmulo su udarala zvona
Udarala zvona iz budžaka
A i što bi da se čini dževa
Kad je pratnja srpskoga junaka
Srpska deco što množiti znate
Iz ovoga pouku imate:
U Srbiji prilike su take
Babe slave, preziru junake
Zato i vi ne mučite se džabe
Srpska deco postanite babe.

Zbog ove pesme Nušić je osuđen na dva meseca zatvora, ali je na intervenciju Kralja Milana kazna preinačena na dve godine!

Branislav Nušić - desno na slici

Kraj rata

Videvši da Bugari hrle ka srpskoj granici, Kralj Milan se ubrzano povlačio ka Beloj Palanci i Nišu. Nakon bitke na Neškovom visu ponudio je primirje, tražeći intervenciju velikih sila. Bugari odbijaju primirje i nastavljaju ka Pirotu. Dva dana kasnije, nakon dvodnevne borbe pao je i Pirot. Dalje napredovanje bugarske vojske ka Nišu zaustavljeno je intervencijom velikih sila, pa je Pirotskom bitkom 15. novembra i završen ovaj besmislen poduhvat kralja Milana.

Povratak Kralja Milana iz Bele Palanke ka Nišu

U tekstu “Četiri dana sramote” u Politikinom zabavniku se kaže da Kralj Milan za ovaj pohod nije bio spreman ni psihički, ni diplomatski, ni finansijski, niti vojno. On se mnogo više plašio unutrašnjeg neprijatelja (Pašićevih radikala), nego Bugara, čije je vojne mogućnosti potpuno potcenio. Zbog toga srpska vojska nije ni bila u potpunosti mobilisana, a jedan njen deo ostao je u pozadini da štiti vladu i prestonicu od moguće bune. „Stajaća vojska”, osnovana tek 1883. godine, ušla je u rat, a da prethodno nije održala nijedne manevre. Vojvoda Živojin Mišić, tada poručnik u bataljonu, u piše: „U ovaj rat mi smo išli kao seljaci na svadbu - bez ikakvih predostrožnosti.” Ipak, možda je glavna teškoća bila sama komanda. Kralj je sebe proglasio za glavnokomandujućeg, udaljivši sve viđenije vojskovođe iz ranijih ratova.

Poslednji dan rata, bitka za Pirot
 
Zanimljivo je da je u to vreme najviši čin u bugarskoj vojsci bio – kapetan. Naime, zbog spora Rusije s bugarskim knezom, bugarsku vojsku su nekoliko meseci ranije napustili svi njeni visoki oficiri koji su bili isključivo Rusi. Stoga je u Bugarskoj ovaj rat nazvan i „ratom kapetana protiv generala”.



Pametnik

U bici prsa u prsa 12.novembra 1885. po starom, odnosno 24.novembra po novom kalendaru poginulo je 49 srpskih i 58 bugarskih vojnika. Dve godine nakon bugarsko-srpskog rata, po ideji i naređenju bugarskog pukovnika Pačeva, tada komandanta Caribrodskog garnizona na brdu na kome je vođena bitka, koje se u literaturi najčešće naziva Neškov vis, dok ga meštani zovu Neškovo kale, podignuta je spomen-kosturnica u kojoj su zajedno položeni posmrtni ostaci palih ratnika sa obe strane. Spomenik su podigli sami Caribrođani, dovrovoljnim radom, a osvešten je 6.maja 1887., uz prisustvo velikog broja građana.

Pametnik - pre i posle rekonstrukcije 2006.godine


Namera pukovnika Pačeva je bila da na Neškovom brdu podigne antiratni spomenik, što je u krajnjoj liniji i danas. Međutim, Mirovni ugovor, kojim je završen prvi „balkansko- balkanski“ rat je tu ideju devalvirao, jer je svojim rešenjima otvorio mesta za još mnoge sukobe na Balkanu. Tako kosturnica od naroda nazvana Pametnik, bez obzira što podeseća na rusko ili staroslovensko „Pamjat“-kao večna pamjat, ili na srpsko ili bugarsko- Pamet, kao razum umesto rata, suprotno nameri svojih tvoraca , postaje samo uvodnik u brojne spomenike koji će posejati budući ratovi na celom Balkanskom polustrvu.


Pametnik na koti 678 iznad Caribroda ostaje jedinstven, ili barem jedan od retkih spomenika sa antiratnom porukom na polustrvu koje postaje sinonim za ratove, podele i sukobe. Danas bele boje, Pametnik dominira nad Dimitrovgradom, i njegov je ikonografski simbol i meterijalaizovana antiratna ideja.

Pametnik ostaje kao pouka prošlih i opomena budućim generacijama!


Ne, neću krvožedno likovati.
Skupe su pobedničke lovorike sada.
Svako radovanje u srce mi stradalo
Još dublje nož nabada.
(Ivan Vazov, 1885.)

среда, 12. август 2015.

Со(л) Царибода: Mомчило Андрејевић Моња


Текст преузет са сајта: Виртуелни музеј Цариброд

Полако одлазе они због којих волим Цариброд. Нема многих који су га учинили низбрисовом успоменом, формирали мој каракатер, чијим сам се досеткама смејао, порукама повиновао... друштву радовао. Нема оних који су ме дочекивали искрено, поштовали, ваљда заслужено, од мене тражили само моје присуство и ништа више и који су моју реч више ценили више него ја сам.

Неки су отишли стари и по вољи природе, други пак млади и изненада и ваљда по вољи Божјој. Са њима нестаје Царибод, кога сам познавао. Заједничко свима њима је да се нису одликовали положајем, иметком или каријером, него племенитошћу, оригиналношћу и моралом. Усуђујем се да их назовем добротом града. Због њих ми живот никада није био бљутав и безукасан. Они су со(л) Царибода. Захвуљујем се што су постојали и макар једно време били са мном, а редови који следе су о њима али исто толико и о нама.

Нака прво зрнце те соли, тог зачина живота буде Момчило Андрејевић – Моња.


Моња

И дан дужи од вековиште! То је Mоњина реченица, која ме прогања и данас. Њоме ме је упозораво на још увек невраћену књигу Чингиза Ајтматова „И дан дужи од године“. Изговарао ју је не много гласно, али обично у чаршији и у присуству других и није увек пријала.

Зато се радије сећем првог Проћислог лета, Моње и Бата Блашка, који наднесени над „рукатком с ћисало млеко“ хорски вичу.... Проћисло! Проћисло!.. и тиме отварају приредбу, која је годинама обележавала културни живот Цариброда, бавила се важним збивањима у њему, али је кроз смех увек имала критичан однос према њима.
Из једне од многих позоришних представа

Памтим и друго и треће, или већ не знам које по реду Проћисло лето и у њему Моњу у мртвачком сандуку, у истинској погребној процесији и како га носи неколико статиста и како Моња изненада устаје и виче: „Стурај бе, стурај! Нечу да ме погребу док се не асфалтира путат до гробиштата“. Тиме је рекао „ локалним бумбарима“ оно што бројеви и бројеви „Братства“ о градским питањима нису смели да напишу.

Памтим га и као коментатора на утакмици мршави и дебели, где је Нетко био Нецер, по онда чувеном немачком репрезентативцу, а Новко био Ајала, по онда најбољем Аргентинцу, Роберту Ајали.
Mоња свира мандолину, на једном породичном окупљању

Сигурно су и други играчи имали пригодне замене за имена, али сам то заборавио, но зато нисам Mоњин табурашки оркестар, Mоњиног Јеротија Пантића, Mоњину песму: Башта ми је кондуктер... и Ћирибилибела Маре моја, Mоњину гитару, која је личила на Гибсон 200, Mоњине имитације муцаваца, али и познатих личности и политичара и Mоњину макету Погановског манастира у Гимназији.
Моњино ремек дело: Комплекс Погановског манастира
у холу гимназије у Димитровграду

Памтим и Mоњине родитеље, госпођа Росу, рођену Сарајку и господина Станимира, који је био „наше горе лист“, памтим и једну његову слику, солидно успео пејзаж у кући мога деде и бабе у Смиловцима, где је неко време становао, памтим га и за билиотекарским пултом и последњу опаску на мој рачун на утакмици глумци и музичари: „Еве га Ћоса, продире по левом крилу, двајес шес ћила са све мокре дреје“, али не памтим ниједног од свих „драгих њушки“ у Чаршији, који би са толико оштрине, језгровите критичности и јетког хумора умео да проговори управо о њој и њемим лошим особинама.

И тако Моњо прође десет година, или што би Ајтматов рекао - „И дан дужи од деценије“, а ти преправио у деценија дужа од вековиште. Много брате, али мени се чини као да си ме управо малочас подсетио да требам да вратим давно позајмљену књигу.

аутор: Слободан Алексић Ћоса

* * *

Момчило Андрејевић Моња је рођен 1936.године у месту Трново у околини Сарајева. Прве разреде основне школе завршава у Чачку и Обреновцу, да би након рата са родитељима дошао у Димитровград, где завршава основну школу и гимназију. Након гимназије, Моња уписује полувишу педагошку школу, групу за француски језик. Године 1957. Момчило Андрејевић почиње да ради у основној школи у селу Смиловци, као наставник француског језика, да би касније радио и у школи у Звонцу. 1967.почиње да ради у градској библиотеци, у оквиру Дома културе у Димитровграду. Завршава курс за библиотекара, али почиње и да се бави глумом, писањем, цртањем, музиком,...

Заправо, дефинисати чиме се бавио човек какав је био Момчило Андрејевић заиста није лако! Моња је био библиотекар, комичар, глумац, уметник, карикатуриста, писац, преводилац, рибар... Моња је, пре свега, био човек!

Умро је 18. Новембра 2002.године

ТУРИСТИЧКА ПРЕЗЕНТАЦИЈА ОПШТИНЕ ДИМИТРОВГРАД


недеља, 2. август 2015.

Христо Гоцев – Царибродския експресионист


Текст преузет са сајта:Виртуелни музеј Цариброд

Бавно и неусетно времето покрива с булото на забравата, онези които отдавна, отдавна не са сред нас. Улисани в днешния забързан живот, съдбата ни предоставя знаци. Знаци, които именно ни насочват към миналото, благодарение на което ние сме това, което сме сега.

Част от богатото литературно минало на Цариброд е и Христо Гоцев/Гоцин, представител на една от най-старите царибродски фамилии „Гоцеви“. Той е един от малко познатите поети и писатели на Цариброд. Израснал в мизерия и нищета, един от 16-те деца в семейството на Гоце и Цика Мадови, той пресъздава в творбите си реалния живот на бедните и тяхната всекидневна борба за оцеляване в началото на 20-ти век. Неговото творчество е част от българския експресионизъм, възникнал в Европа и който през 20-те години на миналия век достига своя апогей с творбите на Гео Милев. Характерното е за експресионистите, че поставят личността в социална действителност, която я обезличава, унижава и подтиска. В литературния експресионизъм основни теми са загубата, самопогубването, грозотата на действителността, преплетена с лудостта и болестите, но също така опиянението, красотата на природата и любовта.

последна снимка на Христо Гоцев, 
направена на 1-ви май, 1925-та година, 
само два-три месеца преди да почине от туберкулоза
Творчеството на Христо Гоцев е социален израз на заобикалящия го свят и начин за противопоставяне на статуквото. Отхвърлянето на Бог и потапянето в болката засилва въздействието на образите. Техните мисли и терзания ни отвеждат в свят, където нищо не е в покой и нищо не е константно. Борбата за насъщния хляб се превръща в морална борба срещу жестоката действителност. И тук личността се слива с обстоятелствата, за да изпъкне по-силна и по-борбена отвсякога.
Роден в бедност, той става свидетел на смъртта на повечето негови братя и сестри, някои от които още в невръстна детска възраст си отиват от този свят. Туберкулозата броди навред и не се спира пред ничия врата, не жали горещите майчини сълзи и не се умилява пред изнуреното бащино сърце.

За да разберем по-добре творчеството на Христо Гоцев не можем да не споменем неговата активна обществена и политическа дейност. През 1905-та година, в дома на родителите си, заедно с Найден Киров, Власаки Алексов, Васил Сливков, по-малкия му брат Младен Гоцев и др е един от създателите на учителска организация, с цел по-добри условия на труд и по-високо заплащане. Само три години по-късно тя прераства в БРСДП /т.с./. Взима активно участие в партийната организация и в организирането на стачки в Цариброд за по-добри надници, по-добри условия на труд и намаляване на броя работни часове, които по това време са около 12-14 часа дневно. През това време работи и като учител в с. Смолча и подпомага родителите си в изхранването на многобройната челяд. В книгата си „Царибродски родослов 1851-1951“, авторът Христо Андонов определя Христо Гоцев като един от най-изтъкнатите интелектуалци за времето си заедно Васил Сливков, Власаки Алексов и др*.
Редовно участва в организирането на стачки в Цариброд и София срещу ниското заплащане и дългите часове изтощителен труд. По-късно започва да работи като железничар и заради непримиримия си дух, многократно бива преместван из различни гари в България и Сърбия. Участва и в организирането на голямата железничарска стачка в гр. София, в края на 1919-та година. Поради нелегалната си комунистическа дейност често лежи по арести и затвори.
Поет и публицист, през септември, 1909-та година издателство „Минев и Хаджиев“ отпечатват първата печатна книга в Цариброд - „Стихове и проза“ от Христо Гоцин. В малката червена книжка можем да прочетем любовни стихотворения - „Бедна си“, но и няколко разказа, посветени предимно на трудния и тежък живот на бедния човек. В тях силно прозират и левите убеждения на автора им. Един единствен запазен екземпляр се съхранява в Народна Библиотека в Димитровград „Детко Петров“, попаднала там от Царибродското бежанско читалище от гр. София, което се завръща в Цариброд през 1941-ва година.
„Стихове и проза“ от Христо Гоцин,
първата печатна книга в Цариброд 

През 1909-1910 в гр. Цариброд излиза от печат и вестник „Нишава“, който също се издава от печатница „Минев и Хаджиев“. В него, в различни броеве, в рубриката „Подлистник“ биват отпечатани още три негови разказа - „Една зимна нощ“, „Вдовица“ и „Край река Сава“, в които социалната несправедливост и борбата за насъщния хляб са основна тема. Още тогава силно изпъква неговата непримиримост с действителността и готовност за борбени действия с мирни средства. Запазени броеве на вестника се съхраняват в националната библиотека „Св. Св. Кирил и Методий“, гр. София.
В периода 1910-1914, Христо Гоцев написва и неиздавания досега разказ „Мила жертва“. В него автора бавно ни въвежда в терзания на бедно и измъчено семейство и сякаш крадешком надникваме в душите им, за да се слеем с техните мечти, техните сълзи, техните надежди и тревоги. Авторът не конкретизира мястото на развитието на действие, защото то е общочовешко и мъката и бедността могат да бъдат срещнати във всяко едно кътче на човешкия свят. Самото заглавие ни насочва към нещо свято и свидно, тъжно и покосено от заобикалящата я среда. Природата се слива с душата на главния герой – бащата, за да ни разкрие неговата непрестанна вътрешна борба за оцеляването на най-свидното му – Надежда. Надежда – неговата дъщеря, но и надеждата за живот, за бъдеще, за по-добри бъднини и борбата за живота на Надежда се превръща в борба срещу установеното положение – господари и роби, бедни и богати, имащи и губещи. И борбата между слънцето и бурята кореспондира с вътрешната борба на главния герой и ни разкрива неговата решителност, но в същото време и неговата немощ пред жестоката действителност и уви неговата самотност и мъка сред пъстротата на живота!

„И… ето един лъч, лъч на последни усилия, на последни копнежи за миг успя да проблесне през дебелата броня на мрачността и да хвърли унил поглед към майка земя. Поглед, в който се четеше печал и странно предчувствие… пред които и най-закоравялото и най-жестокото мъртвешко сърце, калено в най-страшни боеве, не стряскано и не съкрушавано пред най-големите опасности и лишения, би се почуствало слабо, безсилно да остане немо, хладнокръвно…
Уви! И този лъч на последни усилия беше унищожен наново от страшния неумолим облак.
Настана мрак…
Наближаваше буря…
Хората бързо се прибираха по домовете си или в бирариите и кафенетата. Улиците пустееха. Утихна шумът. “

Политическите убеждения на автора са силно застъпени във всяко едно негово произведение и тук намират силен изказ също. Класовата неравнопоставеност бива отхвърлена. „Тук и сега“ бива отхвърлено, за да се създаде нов свят, където всеки един човек има своето достойно място и пълна възможност на реализация и надежда за нов политически и икономически ред и нов живот. И сякаш авторът предусеща жестоката съдба на Надежда, за да ни срещне с Владимир млад 18-20-годишен младеж, вярващ в бъдещия по-добър живот.„...– Ще дойде, мой дедо, този ден ще дойде, защото требва да дойде. Така ни говори самия живот. Но вгледай се добре, вслушай се в неговия глас и ти ще чуеш как живота говори. О, мой дядо, живота много ясно говори. И говори той, говори високо, ясно и строго. „Справедливост, Справедливост, Истина и Любов помежду вас възцарете, о хора.“. Така говори животът, дедо мой, така казва и предрича борба, страшна, грозна, небивала борба, за да възтържествува справедливостта, истината, любовта...„ и мъката е всеобхващаща и сякаш няма спасение.
Единственото, което има значение са децата, символ на бъдещето и те винаги присъстват дори да са безименни, защото са децата на новия ред, децата на новите възможности, на желанието за по-добър човешки живот. Живот без лишения, живот без мъка, живот без ненавременна смърт!
страница от ръкописа
Целият разказ можете да прочете на страниците на сайта, посветен на Фамилия Гоцеви
По ирония на съдбата Христо Гоцев умира като своите герои, в мизерия, нищета и болен от туберкулоза. През 1925-та година, след едногодишен престой в затвор и в следствие на всекидневни побоища, Жълтата гостенка се настанява и в неговите гърди и едва на 45 години си отива от този свят в Цариброд, където е и погребан, оставайки покрусени родители, роднини, млада съпруга и невръстен 3-годишен син Георги. Само три години по-късно неговата съпруга Стойка също си отива от туберкулоза. Синът му Георги наследява таланта на своя баща и роднини и също като тях пише стихове и рисува. Запазени са няколко негови стихотворения и две картини. Най-тъжното е, че едва на 17 години и Георги умира от същата коварна болест през 1939-та година и е погребан също в Цариброд.

*стр. 93, „Царибродски родослов 1851-1951“, Христо Андонов, издава Народна библиотека „Димитровград“, Пирот, Р. Сърбия, година на издаване – неизвестна.

автор: Мария Гоцева