недеља, 22. март 2015.

(Puto)pisci o Caribrodu: DŽON RID, 1915.god.


Tekst preuzet sa sajta http://muzejcaribrod.blogspot.com/

Džon Rid (John Reed) bio je američki novinar, pisac, avanturista i levičar, najpoznatiji po svom delu "Deset dana koji su potresli svet", sjajnoj hronici Oktobarske revolucije. Rođen je 1887. godine u Portlandu (SAD) u bogatoj porodici industrijalaca. Diplomirao je na Harvardu 1911. Do rata je živeo u Njujorku, gde je objavljivao poeziju i pisao novinske članke.
Džon Rid

Popularnost je stekao kao dopisnik iz Meksika u vreme ustanka Panča Vilje 1913. godine. Rid je zatim putovao po Evropi i izveštavao sa evropskih bojišta. U Rusiju je stigao 1917. i oduševio se idejom revolucije. Rid postaje pobornik socijalističke ideje i vrativši se u SAD postaje jedan od osnivača Komunističke partije SAD i član Izvršnog odbora Kominterne. Umire 1920.godine od tifusa u Bakuu. Sahranjen je pod zidinama Kremlja u Moskvi.

Na svom putu po ratom zahvaćenoj Evropi, Džon Rid 1915. godine obilazi Grčku, Rumuniju, Srbiju, Bugarsku i Tursku, sakupljajuću materijal za knjigu „Rat u istočnoj Evropi“ u kojoj opisuje veoma potresne reportaže iz prve ruke. Na tom svom putu, Rid prolazi i kroz Caribrod i svoje utiske o maloj varoši beleži u poglavlju „Ponovna poseta Srbiji i Grčka“ na strani 329/330.

* * *

Petnaest minuta nakon Sofije voz ponovo zaranja u planinske klance između još viših brda, kroz tunel za tunelom. Stenoviti vrhovi, predivno obojeni u nijanse crvene, braon i nežno sive boje liče na pognute životinje, tako živi u svojoj teksturi. Prema jugu naborana Stara planina maršira nebom, stapajući se sa plavom daljinom. To je kolevka čvrstih ljudi i boraca. Dva sata i mi smo preko vrha, spustajući se pored rečice koja skače niz slapove. Suva, vrela mala dolina se otvara, okružena bezvodnim planinama; tu leži Caribrod, poslednja bugarska stanica, zatrpan gomilama vojih zaliha, u žamoru vojnika. Uredan mali gradić, sa čvrstim kućama i javnim zgradama, dve fabrike, dobrim putevima i kanalizacionim sistemom. Sređena, mala stanica popločana betonom, gde se prodavac karata, koji je bio tako ljubazan kada smo tu stali pre četiri meseca, naginje kroz svoj maleni šalterski prozor kako bi se rukovao. Voz zatim grmi kroz tunel , i zavija između okomitih brda. Tamo gde se ona malo otvaraju, bezvodna i drhtava od vreline, leži Pirot, prvi grad u Srbiji.

Kakav kontrast čak i među ova dva bliska rođaka – Bugara i Srba! Grad se razvukao, poput preraslog sela, sve kuće su duboke i široke, prekrivene turskom ćeremidom; nema škole na vidiku. Na prljavom peronu ispred oronule, drvene stanice jedan carinik, upravnik stanice u uniformi sa zlanim vezicama i sabljom, policajac u plavom sa crvenim reverima, takođe sa sabljom i dvojica vojnih oficira vodili su živahnu diskusiju, potpuno ignorišući voz. Brza, fleksibilna elokventnost srpskog jezika pogodila je naše uši poput mlaza sveže vode. Oko njih su se opušteno tiskali seljani - vojnici u sivim, pohabanim uniformama, sandalama i prepoznatljivoj šajkači srpske vojske, slušali ih i priključivali se diskusiji…